Najbolje da u prvoj rečenici odmah kažem da je film odličan i da pozovem sve da ga pogledaju. Ali ipak ću reći još koju.
Praznjikava kino dvorana uoči početka projekcije ničime mi nije dala naslutiti da ću za koju minutu gledati pravo remekdjelo filmske umjetnosti iako je riječ o dokumentarcu. I baš je taj novinarski dio – intervjui, napravljen s nemaestralnim planovima i bez dostatnog osvjetljenja na licima intervjuiranih, ujedno i najslabija karika filma. Sve ostalo je za pohvalu. Prve dvije priče su pomalo tromo ispričane da bi se kasnije tempo drastično podigao i film postao nabrijanac poput Brzi i žestoki. Žestokom montažom ispričana su žestoka iskustva o ljudima koji su bili mrtvi, ali su se vratili da dovrše svoju svrhu na zemlji.
Među intervjuiranima su brojni istraživači fenomena kliničke smrti uključujući i rodozačetnika ovog pravca dr. Raymonda Moodia dok su u društvu umrlih pa oživjelih muškaraci i žene raznih dobi, rasa, zanimanja i životnih filozofija. Mnogi od njih bili su nevjernici, da bi nakon toga iskustva postali revni svjedoci pa čak i službenici Evanđelja. Nekima je to iskustvo smrti bilo ugodno, a nekima ne. Neki su bili na pragu raja, a neki u paklu. U svakom slučaju bilo je toliko intenzivno da nisu mogli ostati nepromijenjeni. Životni put nastavili su kao odgovornije osobe s velikom čežnjom za vječnim životom kojega su nakratko iskusili. Drastično pojačani osjećaji i percepcija sebe u odnosu na Stvoritelja za vrijeme tog iskustva učinila ih je poniznima i zahvalnima, naročito one koji bi, da se nisu vratili, završili na najužasnijem mjestu za svu vječnost. Već sam dotakao estetiku koja vještim miksom dokumentarnih i igranih kadrova te spektakularnim vizualnim efektima diže letvicu kršćanske filmske produkcije na do sada neviđenu razinu.
Na kraju se, što je neuobičajeno ali vrlo efektno, gledateljima izravno obraćaju autor filma, producent te nekoliko aktera s vjerom da su napravili pravu stvar – film koji će promijeniti milijune života. Kristina i ja se apsolutno slažemo da je riječ o iznimnom ostvarenju, ponajboljem dokumentarno-igranom filmu kojega smo gledali. Takvi hibridi su uglavnom dobri, ali za tako nešto treba imati petlje. Oni su to imali pa će nakon ovoga ovaj žanr, ili zamrijeti, ili dodatno eksplodirati. I dok sa Zvukom slobode koji nam je došao iz iste filmaške kuhinje nisam bio u potpunisti zadovoljan, ovoga ću u dogledno vrijeme ponovo pogledati. Naročito radi nekih kadrova koji su mi tako nabrijani “zbrisali”. Što reći, doli, navali narode!
Autor: Dražen Bušić