Kad je započeo rat u Ukrajini, svesrdno sam molio za kraj rata punih tjedan dana. Čak sam ustajao po noći i molio. Na društvenim mrežama sam podijelio to iskustvo i ugodno se iznenadio da su tako mnogi činili u to vrijeme. Neki su čak i postili. Napokon sam čuo riječi u duhu: “Dogoditi će se ono što se mora dogoditi.” Iz toga sam zaključio da će biti gadno i da smo pomalo zakasnili s molitvom. Sada je jasno da je taj rat više od rata – sudar dvaju svjetova za otvaranje gnojnog čira bolesnog čovječanstva. Rat u Izraelu je isto to. Na površini tih sukoba su partikularni interesi i međusobno optuživanje, a ispod intrige mračnih svjetova s pukotinama do samog pakla. Ne pitajte me koga simpatiziram i za koga navijam. Koliko god držim da su nesposobni i glupi svi oni koji na miran način ne znaju ili ne žele zaštiti interese svojega naroda pa i po cijenu ozbiljnog kompromisa, moj lajk nikada ne ide osiljenim diktatorima, otimačima teritorija i hladnokrvnim razaračima civilnih objekata. Kako im mogu dati lajk kad su svoje duše prodali sotoni koji je “ubojica od početka” (Iv 8,44).
I što sad? Nastaviti moliti ili ne? Ako nastavite moliti za prestanak oba ova rata, biti će to Bogu ugodno, ali se nemojte iznenaditi ako se prestravite onim na što ćete naići u molitvi: na zidine, ogromne neprobojne bedeme koje napadate Davidovom praćkom. Njemu je to možda bilo dovoljno protiv Golijata, ali vama neće biti, jer ovdje je riječ o nečemu mnogo većem. Ali kada bi se cijeli narodi pokrenuli u molitvi i slavljenju predvođeni pastirima i ovaj Jerihon bi pao. Nekada su Izraelci tako dobivali ratove. Ispred naoružanih četa išli su pjevači i hvalitelji, a neprijatelji su pred njima bježali. Ne vidim da Izrael tako vodi ovaj rat. Ili sam nešto propustio? Crkva – Novi Izrael bi na takav način trebala voditi svoje duhovne bitke, da najprije ide u pokajanje pa u slavljenje i štovanje Boga. Tek nakon toga, i uvijek nakon toga, bi se trebalo iskoračiti u surovu stvarnost ovoga svijeta kojega smo kao narod Božji dužni pobožanstveniti. Stotine Domova molitve po svijetu i brojne kapelice s trajnim klanjanjem Isusu u Presvetom Oltarskom sakramentu, znak su da smo ipak počeli razumjevati što/Tko jedini donosi promjenu ovome svijetu. Gospa u Međugorju je rekla da molitvom možemo zaustaviti ratove. Ove očito nismo. Ali kad već je tako, oni nam govore da su nam se tiho prišuljala superposljednja vremena. Isus je rekao za ova vremena da ćemo čuti za ratove, ali da to još nije kraj. Do kraja se ima još dogoditi dosta toga, pa i duhovno probuđenje širih razmjera. Biti će to kao u Ranoj crkvi. I probuđenje i nevolje istovremeno. Na koncu će doći antikrist sa svojom diktaturom, ali i Isus koji će ga pobijediti i otvoriti nam vrata Neba.
Ovi ratovi su strašni, dugotrajni i iscrpljujući. Takvi su često i duhovni ratovi u koje smo uključeni iako toga mnogi nisu svjesni. Rat zapravo bjesni od Raja zemaljskog do naših dana. Ratuju djeca protiv roditelja, brat protiv brata, narodi međusobno, ali je od svih najteži rat protiv samoga sebe i vlastitih demona. Ako taj rat ne dobijemo, u nama ostaje otrov kojim trujemo ovaj svijet i zato “čvrsto sumnjam” u snagu naših molitava za prestanak ratova “tamo negdje”. Zato se i mora dogoditi ono što se “mora dogoditi”!
Autor: Dražen Bušić