Za početak pojasnimo pojam zamka. Sviđa mi se definicija koja glasi: „Lukavstvo kojim se nekoga vara ili dovodi u nepovoljan položaj; mamac, klopka, prijevara.“ Za nas su ovdje ključne riječi: lukavstvo i prijevara. Postoji li takva vrsta lukavstva koje bi u nekim važnim stvarima vjere i života moglo prevariti Crkvu ili barem neke udove Tijela Kristova?
Ako pogledamo u crkvenu povijest možemo vidjeti koliko je tu bilo krivovjerja počevši od arijanizma pa sve do današnjeg razvodnjenog i necjelovitog evanđelja kakvo se može čuti u svim crkvenim pozadinama. Kada se naviješta takvo evanđelje redovno se događa otpad ili bolna podjela među kršćanima. Zamka su u ovom slučaju učenja koja „mirišu“ na istinu, razumski imaju neka opravdana, ali koja Katolička crkva ipak unatoč tome odbacuje jer nisu u duhu Apostolske vjere i Predaje. Zamka za Crkvu bile su i razne „revnosti“ poput one da se za vrijeme Križarskih ratova obrani Kristov grob, ali su se pri tome sukobila i braća, katolici i pravoslavni. Nadalje, bilo je žestokih borbi za vlast unutar hijerarhije Crkve pa je tako u 14. st. bila dvostruka linija zapovijedanja. Jedan je papa stolovao u Rimu, a drugi u Avignonu. Ovo stanje potpomognuto državnim vladarima, ali prije svega samim papama koji su se međusobno anatemizirali, održalo se dugi niz godina. Čini se da je vlast uvijek bila slast, a to je u ovom slučaju bila zamka koja je cijepala Crkvu u samoj njezinoj srži.
Očito je da postoje razne zamke, i to nije ništa novo. I Biblija govori o tome. Idemo sada u Psalam 106 u kojemu se nepoznati pisac po tko zna koji puta bavio slavnom i ne tako slavnom poviješću Izraela. U središtu njegova prisjećanja je Pasha. Tako nas vodi do trenutka ulaska Izraelaca u Obećanu zemlju spominjući se slavnih Božjih čudesa. No, nakon toga nastupa epizoda privikavanja na život u novoj sredini što je za Izraelce predstavljalo kulturološki i religiozni šok na koji nisu odgovorili kako ih je Jahve Bog pripremio. To je onaj dio neslavne povijesti Božjeg naroda uhvaćenog u zamku neprijatelja: „S poganima miješahu se, naučiše djela njihova. Štovahu likove njihove, koji im postadoše zamka“ (Ps 16,35-36). Ono što im je njihov Bog Jahve izričito zabranio, oni su činili i zazvali na sebe prokletstvo. Nastavak ovog teksta još je dramatičniji i nekako je poveznica s ovom situacijom koja se upravo događa Crkvi u modernom okruženju. Crkva je novi Izrael. Kako prvi, tako i novi, oba su izabrana od Boga, ali su i sposobna otpadu od istine i prave vjere.
Da vidimo sada kako se Crkva snalazi u ovoj krizi. Teško je govoriti generalno jer je očita duboka podjela u Katoličkoj crkvi i kršćanskom svijetu, gotovo, kao da postoje dvije Crkve. Jedna struja slijepo vjeruje pseudoznanosti pa i onda kada ona sama priznaje da nema rješenje. Druga struja sve to odbacuje jer joj je neprihvatljivo eksperimentiranje s pripravcima koji sadrže stanične linije abortiranih fetusa, čitaj nasilno ubijene djece u majčinoj utrobi. Jednako im je neprihvatljiva mRna tehnologija koja je do sada odnijela na tisuće života. Iako su brojni znakovi da nam skupina psihopata želi sve najgore, mnogi kršćani iz prve grupe kao da si to ne žele priznati. Kao da ne vjeruju da stvarno postoji tolika količina zla i izopačenosti u tim bolesnim umovima da se proširilo na cijeli svijet. Da zlo stvarno ima moć i da ta moć može biti planetarna dovoljno je samo sjetiti se nacizma i holokausta. Zlo je kroz svu povijest kao zmija u rajskom vrtu sa svojim obećanjima. Kako nekad, tako i danas zmija odvlači i preusmjerava pažnju. Adam i Eva nisu trebali postati kao Bog(ovi), već ostati ljudi u svoj svojoj ljudskosti. Trebali su ostati u poslušnosti Bogu i kao ljudi ovisiti samo o Njemu. U ovoj krizi događa se đavolovo preusmjeravanje pažnje s posvećenja na fizičko zdravlje i pošto poto što duži životni vijek. To je moderna zamka za Crkvu i svijet.
Kako je došlo do toga? Još se donekle može razumjeti da je svijet bez Boga zaveden, ali kako je (djelomično) prevarena Crkva? Odgovor je jednostavan. U većem dijelu Crkve prestalo se:
- Koristiti duhovne darove poput dara razlikovanja duhova i dara mudrosti.
- Naviještati cjelovito Evanđelje (iz poštovanja prema pravom Evanđelju ovdje pišem veliko slovo) koje uči da je spasenje duše ipak najvažnija poruka, puno važnija od forsiranja tjelesnog zdravlja i dugovječnosti. Vidi: 1.Petrovu 1,6-9! Slava Bogu cjelovito Evanđelje podrazumijeva i čudesa i ozdravljenja pa oboljeli imaju priliku kao i prije 2000 godina moliti za svoje zdravlje i primiti ga od Boga. No, o tome protekle 2 godine nismo imali prilike često slušati.
U ovoj krizi je očito nedostajao jasan pastirski poziv na zajedništvo, pokajanje, molitvu i ozbiljan post, čime se do sada narod Božji stoljećima uspješno odupirao epidemijama i pošastima. Toga je bilo, ali premalo, a oni koji su to činili bili su ismijavani i marginalizirani od braće. Možemo nažalost reći da su mračnjaci ovoga svijeta u svojoj namjeri uspjeli. Ljudi na ovaj ili onaj način umiru. Nastupila je ozbiljna depopulacija čega razmjere još ne možemo vidjeti. No, moj fokus u ovom tekstu je prije svega na Crkvi kojoj pripadam, koju ljubim i kojoj služim na razne načine. Jedan od tih načina je i ovaj. Osjećam da trebam pisati i govoriti. To činim već dugi niz godina, a nisam stao niti za vrijeme covid krize. Ono što želim ovim člankom je da se svi u Crkvi preispitamo i pokajemo ako nam je dušu ulovila neka zamka. Događa se i „najvećima“. Nesumnjivo živimo u posebnim vremenima, a ja bih rekao i u superposljednjim. Gospodin je blizu, a to znamo po brojnim znakovima. Nekoć je sv. Pavao poručio Solunjanima da se ne daju zavarati nekim duhom da će Gospodin doći u njihovo vrijeme. Da živi sada sigurno bi rekao da se ne damo zavarati nekim duhom koji kaže da ovo nisu posljednja vremena i da Gospodin neće uskoro doći. Gospodin će doći po „Crkvu slavnu bez bore i nabora“, a obzirom da mi to još nismo, morati ćemo to na neki način postati. Rana crkva je morala proći kroz mnoge patnje i progone da bi iznjedrila prve svece i dočekala slobodu. Sve govori da će Crkva posljednjih vremena proći isto to ili nešto slično. O tome treba govoriti i na to pripremati. To je dio Evanđelja Gospodina Isusa Krista koji nam je sve bliži. Bila bi velika zabluda vjerovati da idemo u susret nekim krasnim vremenima u kojima će svima cvjetati ruže. Takva naivnost bila bi još jedna zamka za Crkvu. Štoviše, za posljednja vremena Katekizam Katoličke Crkve u broju 675 kaže nešto potpuno drugačije:
„Prije Kristova dolaska Crkva mora proći kroz posljednju kušnju koja će uzdrmati vjeru mnogih vjernika. Progonstvo što prati njezino putovanje na zemlji otkrit će ‘otajstvo bezakonja’ pod oblikom religijske obmane koja će ljudima nuditi prividno rješenje njihovih problema po cijenu otpada od istine. Vrhovna religijska obmana jest Antikristova obmana, to jest obmana jednoga pseudo-mesijanizma u kojemu čovjek slavi sam sebe mjesto Boga i njegova Mesije koji je došao u tijelu.“
Ovako se o ovoj temi očitovalo Crkveno učiteljstvo u aktualnom katekizmu kojeg je potpisao sv. Ivan Pavao II, a rasplet nam se događa upravo pod nosom. Opažamo li? Molimo da u ovu zamku padne što manje vjernika, a u jednu drugu oni koji su sve ovo zamislili kao što kaže Psalam 9,16: „Pogani padoše u jamu koju sami iskopaše, zamka koju potajno staviše uhvati nogu njihovu.“ Molimo da Božja milost umanji štetu za svu njegovu djecu, a što On sigurno može i želi: „Jer je u Gospodina milosrđe i obilno je u njega otkupljenje!“ (Ps 130,7)
Autor: Dražen Bušić