Na pisanje ovog članka bio sam potaknut učestalim objavama na društvenim mrežama na temu Tradicionalne Latinske Mise (TLM), a koje redovito izazivaju žučne rasprave i produbljivanje podjela među vjerničkim pukom. Pisao sam ga u kasni noćni sat nakon jednog karizmatskog susreta na kojemu sam govorio na temu Molitvom do čudesa, upravo na spomendan karizmatika i mistika padra Pija. U ovome vidim i određenu simboliku o čemu ću nešto kasnije.
Odlučio sam se stvari dodatno zakomplicirati pa staviti u naslov uz Tradicionalnu Misu i ‘karizmatsku’, iako takva službeno ne postoji. Osobno, moj rakurs je katoličko-karizmatski, što zapravo znači sveopći, u najširoj mogućoj formi pa ako već imam Duha (ili On ima mene), onda me raduje sve što ima veze s Duhom Svetim. Tako me raduje i TLM koji je bio službeni obred u KC od Tridentinuma do 2. vatikanskog sabora, a što govori upravo o Duhu Svetom čije je liturgija remekdjelo. Korijeni ovoga obreda sežu od 4. stoljeća, da bi se za pape Grgura jasnije definirao i neznatije mijenjao kroz povijest. Nakon liturgijske reforme 2. vatikanskog među dijelom vjerničkog puka rasla je nostalgija za obredom koji se služio dugi niz stoljeća, a Crkva se na tu čežnju nije oglušila. Pape Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo dopustili su ovaj obred kao izvanredni tamo gdje vjernici to traže. To je OK, ali ono što je zabrinjavajuće je elitizam fanova, isključivost i teorije zavjera koje se ispredaju oko 2. vatikanskog koji je, kako tumače unazadio Crkvu u svakom smislu, oslabio utjecaj u svijetu, banalizirao liturgiju, a kako i ne bi, kad iza svega stoje masoni infiltrirani u Crkvu. Moguće da među njima svi ne misle isto, ali čudaci koji ispredaju ovakve priče su najglasniji.
Na koncilsku reformu gledam jednako kao i na TLM, kao na plod Duha Svetoga koji je tijekom duge povijesti Crkve započinjao i završavao različita razdoblja i sezone. Redovi su nastajali i nestajali. Biskupije su nastajale i gasile se. Upravo živimo u vremenu pojačanje svjesnosti laičkog utjecaja na suvremeno društvo kao nikada do sada. To je novi mijeh Duha Svetoga kojega prepoznaje i svojim pastirskim blagoslovom krijepi crkvena hijerarhija. Svijet koji ne poznaje Boga se mijenja pa kako se ne bi mijenjao Božji svijet kojemu je duša sam Duh Božji kojega se u sinoptičkim Evanđeljima nazivalo i Dinamis, a što dolazi od grčke riječi koja znači sila ili moć, nešto pokretljivo, suprotno od onoga što je statično. Za 2. vatikanski je profesor iz Munstera Emil J. Lengeling rekao da je to kraj srednjeg vijeka u liturgiji. Srednjovjekovlje je nekima još uvijek u srcu pa spomenutog profesora ipak ne možemo držati za proroka. Ali što bi rekli za mene i slične koji bi da se vratimo još više unazad, sve do Rane crkve pa da nam Mise budu nekako više ‘karizmatske’, da se Duhu Svetom da još više prostora, da bude iznenađenja; snažnog slavljenja, govora u jezicima, tumačenja, objava, proroštava? Sv. Pavao je sve ovo spomenuo u 1 Kor 14,26-33 kao dobrodošlo za vrijeme crkvenog bogoslužja! Moguće da smo mi karizmatici još veći romantici od fanova TLM-a?! Ali što kad bih vam rekao da ovakve Mise postoje? Već vidim kako suvremeni farizeji i inkvizitori pale vatru, ali na njihovu žalost moram reći da postoji jedna druga vatra – Oganj Duha koji gori u velikom dijelu Crkve i raspiruje čežnju za ovakvim Misama koje se služe svugdje po svijetu. Ne moramo ići daleko, uguglajte kako to radi talijanski ogranak Karizmatske obnove Rinnovamento nello Spirito na svojim godišnjim susretima u Riminiju gdje ih se okupi 50 tisuća. Osim toga postoji čitav niz zajednica i grupa koje slave ‘karizmatske’ Mise pa i u Hrvatskoj. Godinama smo imali takve Mise sa slavljenjem i nagovorima, spontanim proroštvima i molitvama za ozdravljenje, u crkvi Sv. Križa u Sigetu. Bilo je to početkom novoga tisućljeća kad smo se okupljali druge nedjelje u mjesecu da bi nastavili u dvorani Milosrdnog Isusa u organizaciji Snage za život do naših dana. Formalno bi odijelili neliturgijske elemente i smjestili ih prije i poslije same Mise tako da je sam obred ostao nedirnut. Pokazalo se da to vjernicima podiže duh, liječi dušu, potiče na stvarne promjene i angažman u društvu i Crkvi. A zašto? Zato jer je to djelo Duha Svetoga!
Na kraju, vraćam se na Padre Pija koji je cijeloga života služio Mise po Tradicionalnom obredu. No, njegove su trajale i do tri sata pa smo tako u ovom svecu dobili nespojivo: ‘Tradicionalno karizmatsku Misu’ koja je potkraj njegova života postupno zadobivala i elemente Nowus ordo Mise. Zagriženi fanovi Latinske Mise u ovome posljednjem vide razlog zašto su mu se potkraj života stigme povlačile da bi na kraju u potpunosti nestale. Oni tvrde da je star i slijep Padre Pio bio izmanipuliran od svojih poglavara kojima se jednostavno nije mogao oduprijeti te je popustio novotarijama, što ga je karizmatki rečeno, koštalo pomazanja. Eto kamo to krene bez objave Duha, bez dara razlikovanja duhova i, u konačnici, bez povjerenja u Duha Božjega da On vodi Crkvu po pastirima.
Padre Pio moli za nas!
-Da razumijemo vrijeme u kojemu živimo, da se okanemo besplodnih rasprava i služimo u sili Duha Svetoga. Neka nam u tome pomogne liturgija koja nam je na srcu, a meni je i jedna naša, autohtona – glagoljaška, obzirom da u svom duhovnom DNK ponosno nosim i ove ‘gene kamene’.
Autor: Dražen Bušić
Adresa: Korenova 13, 10040 Zagreb
Urednik: Dražen Bušić
E-mail: drazen.snaga@gmail.com
Mob: 098 9786 231