Franjevačka crkva na Kaptolu bila je prepuna ljudi koji su sudjelovali u seminaru koji je vodio fra Zvjezdan Linić. Bio je to moj prvi seminar toga tipa, iako ne i moj prvi dolazak u te prostore. Kao 17-togodišnjak dolazio sam već kojih dva mjeseca na molitvene i vjeronaučne susrete koje je vodio fra Zvjezdan.
Osjećao sam da je to moj novi put, iako mi još mnogo toga nije bilo jasno. Privlačila me crkva, čitao sam Novi Zavjet i razmišljao o svrsi života. Još uvijek nisam išao redovno na nedjeljnu misu, nisam molio, više sam filozofirao, ponirao u neke svoje dubine. Netko me u toj zajednici pitao jesam li bio na kojem seminaru. Iskreno sam rekao da ne znam što su to seminari, ali me uspio zainteresirati. I eto me 29.11. na seminaru Nove evangelizacije. U bivšoj državi to je bio važan datum pa smo imali nekoliko neradnih dana, taman za seminar. Upijao sam sve što sam tih dana čuo, čak sam dosta toga i zapisao. Sve što mi se događalo u proteklih pola godine dobilo je puninu u ta četiri dana. Već drugoga dana dogodio se moj povijesni obrat. Fra Zvjezdan, kristocentričan, kakva je uvijek bio, predstavio mi je Krista na takav način da sam se odmah u Njega zaljubio. U jednom trenutku voditelj seminara je pozvao sve koji žele predati svoj život Isusu Kristu da dođu pred oltar i kleknu. Klečeći tako, izrekao sam svoje ‘da’ Bogu kroz jednostavnu molitvu predanja koju smo ponavljali nakon Zvjezdana: ”Isuse Kriste ja vjerujem da si Ti Sin Božji. Priznajem Ti da sam griješio, molim Te oprosti mi. Dođi u moj život i budi moj Spasitelj i Gospodin.” I Gospodin je došao, ušao je u moje srce i moj život. Odmah nakon što sam se digao s poda, bilo mi je jasno da se nešto posebno dogodilo. Gledao sam svoje ruke i noge kao da nisu moje. Na pauzi sam tražio cigaretu, ali sam odmah osjetio da mi to više, zapravo, ne treba. U vremenu koje je uslijedilo doživljavao sam promjenu za promjenom. Iako mi to nitko nije naturao i moralizirao mi, spontano sam krenuo na nedjeljne mise. Nakon samo četiri mjeseca doživio sam krštenje u Duhu, a to me usmjerilo na karizmatski put. Sve sam to više puta javno svjedočio i opisao u knjizi Moja avantura s Bogom. Još ću samo spomenuti da sam cijeloga života na neki način ostao povezan sa fra Zvjezdanom kojega i supruga Kristina i ja smatramo duhovnim ocem, baš kao i prof. Tomislava Ivančića. Zvjezdan bi nam često poslao sms ili e-mail ohrabrenja tipa: ”Bušići, uz vas sam. Pratim vas u molitvi.” Imali smo već dogovor da će mi Zvjezdan pisati predgovor za knjigu Iscjeljenje, ali se razbolio pa to više nije bilo moguće. Kad je pao u komu, otišli smo ga posjetiti. Iako je već bio 16 dana u komi, probudio se na nekoliko sekundi kad smo pored njega pjevali i molili u jezicima. Pomilovao nas je pogledom, nakon čeka je ponovo usnuo. I tako smo mi bili, zapravo, zadnje osobe koje je Zvjezdan vidio na zemlji. Vjerujem da imamo moćnog zagovornika u nebu.
Neka je slava Isusu Kristu, Spasitelju ljudskoga roda i mojemu osobnom Gospodinu za sve ove godine i sve ono što tek slijedi. Aleluja!