”ULAZAK U CHRISTIANIJU BIO JE POPUT SILASKA U ČUDNOVATO PODZEMLJE. Napustivši relativno obilje i red Kopenhagena, ušli smo u alternativnu grad-državu u kojoj su živjeli ljudi koji su se odlučili za život izvan sustava. Dok sam prolazio kroz ulazna vrata Christianije, vidio sam posvuda postavljene reklame i prodavače droge koji su prodavali velike blokove hašiša. Ljudi su te turali pod utjecajem alkohola i ostalih narkotika. Okolo su šetali roditelji s djecom, pušeći lule s hašišem. Fotografiranje je bilo zabranjeno, ali najsnažniji osjećaj ko ji sam imao bio je snažno koncentrirana duhovna atmosfera tame. Teško je vjerovati da ovaj ostatak iz ere hipija još uvijek postoji. Christianija je uspostavljena šezdesetih godina dvadesetog stoljeća kao slobodna zona unutrašnjeg dijela Kopenhagena gdje su droge bile slobodno do stupne i u njoj se formiralo alternativno dru štvo, s vlastitim zakonima i policijom. Također je imala vlastite tvornice i poslovne pothvate, poput najveće prodajne mreže narkotika u Skandinaviji, i vlastite salone za uljepšavanje. Ako ste u neki od njih otišli ošišati kosu, također su vam isto dobno ojačali energetsku auru. Christianiju su vodili organizirani kriminal, motorističke bande, ljevičarski squatteri i ostaci hipi kulture šezdesetih. Tisuće mladih ljudi odlazilo je tamo kupiti droge. Mnogo djece izvornih stanovnika odraslo je u tom okružju i stvorilo drugu generaciju koja je poznavala jedino tu kontrakulturu. Kad god su danske vlasti pokušale zatvoriti Christianiju, nastali bi veliki protesti mnogih “normalnih” ljudi u gradu koji su se, izgleda, divili onima koji su tamo živjeli. U političkoj bitci, danska Vlada bila je nezadovoljna švedskom nuklearnom elektranom u blizini granice. Rečeno mi je da će Švedska razmotriti zatvaranje nuklearke samo ukoliko Danska zatvori Christianiju. Danci su se to bojali učiniti jer su znali da bi to značilo rat, a policija se plašila čak i ući u Christianiju osim ukoliko nije bila zahvaćena neredima, a čak i tada samo u ve likom broju. Tijekom srpnja 1988. godine, Christianija je bila jedna od dva mjesta na koja smo pozvani. (Drugo je bilo Crni konj, squatterska utvrda u Kopenhagenu u kojoj su uvježbavane terorističke skupine poput PLOa i jednog krila IRA-e.)
Organizatori našeg nastupa zaboravili su spomenuti ljudima koji vode ta mjesta da smo kršćani. Kad sam čuo za taj propust, bio sam uznemiren. Nakon molitve, pripremio sam se za susret s vođama obiju skupina da bih im rekao da će u njihovim klubovima nastupiti kršćanski band. Znao sam da će biti opasno, ali sam također bio svjestan da se to mora obaviti. Bilo bi još pogibeljnije ne reći im ništa i pustiti im da otkriju da smo kršćani za vrijeme nastupa. To bi moglo isprovocirati nerede — ili štogod gore! I tako smo Brian, Rene (organizator) i ja otišli u Christianiju naći se s Flemingom, vlasnikom bara, koji je pripremao naš tamošnji koncert. Trebao se održati na krovu jednog od glavnih barova zvanom Nemo Land. To je mjesto utemeljila motoristička banda koja se borila s lokalnim Anđelima pakla. Fleming je bio član te bande i bio je prisutan na pogrebima dvanaestorice prijatelja iz bande. I on je bio zamalo ubijen u pet tučnjava. Fleming je bio dobro građeni plavokos čovjek tijela čvrstog poput stijene koje je, pretpostavio sam, stekao zahvaljujući discipliniranom dizanju utega. Također je nosio kosu svezanu u dugačak konjski rep. Nakon što smo se rukovali, sjeli smo za stol. “Hej, momci, jeste li za pivo?” upitao je prijateljski. “Ne, hvala, Fleming”, rekao sam nervozno. Sumnjičavo me pogledao. “Fleming, dugujem ti ispriku”, rekao sam mu, odlučivši smjesta prijeći na stvar. Bio je zbunjen. “Kad je organizirao ovaj koncert, Rene nije bio potpuno iskren s tobom i vjerujem da to nije ispravno”, nastavio sam. “Mi smo kršćani. Pjevamo o Bogu, Isusu, i kažemo da ima nade. Mislim da bi to trebao znati.” Krupni čovjek zamalo je pao sa stolca. Pogledao je Renea čije je lice postalo potpuno blijedo. “Jesi li i ti kršćanin?” upitao je oštro. Rene je kimnuo. “Koliko si star?” upitao je Fleming, i prije nego što je Rene mogao odgovoriti, uletio je s drugim pitanjem: “Zna li tvoja majka da si ovdje?” Upitavši to, zaurlao je od smijeha i naručio nam voćne sokove. “Pjevate li samo o Bogu?” upitao je, zavalivši se u stolac. “Da”, rekao sam. “Pjevamo o Bogu, o tome da postoji budućnost. Misliš li da će se to svidjeti ljudima ovdje?” Fleming je na trenutak zastao, a onda dopustio da mu licem preleti smiješak. “Pa, ako nećete cijelo vrijeme pjevati ‘Aleluja'”, osmjehnuo se, “bit će u redu.” “Nećemo”, obećao sam. Pitao sam ga je li u Christianiji ikad svirao koji kršćanski band. “Šališ se!” rekao je ustajući. Na kraju mi je pružio ruku i rekao: “U redu, Davide, izvest ćemo to”.
Odatle smo otišli u Crnog konja. Bio je to potpuno drugačiji tip zajednice, specijalizirane za nasilje, posebice kad je riječ o lokalnoj policiji. Kad smo stigli do te ve like zgrade od crvene cigle, okružene tri i pol metra visokim zidom, otkrili smo da se jedino može ući kroz ve lika željezna vrata prijetećeg izgleda. Mjesto je dvadeset i četiri sata dnevno nadzirala kopenhaška policija i snimala teleobjektivom svakoga tko je ulazio unutra. Kad smo stigli, primijetio sam pored ulaza kolica puna cigala, vjerojatno da se bace na policiju ako se ukaže po treba. Da biste ušli u glavnu squattersku zgradu, morali ste utipkati kompjutersku šifru. Dok sam prolazio kroz vrata, shvatio sam da su ti momci pravi teroristi, ne samo buntovni mladi ljudi. U prostoriji u koju sam ušao uz zid je bio prislonjen policijski štit koji su osvojili u uličnoj bitci. Posteri na zidovima prikazivali su nasilne sukobe i revoluciju. Na jednom je pisalo: PLO i IRA; borba za isti cilj.
Sjeli smo s Rasmusom, jednim od tamošnjih vođa. Odmah je prešao na stvar…”
Rock svećenik – autobiografija Davida Piercea, ponovo je u biblioteci Snaga za život. Svoj primjerak naručite pouzećem na: 098 9786 231.