Pustinja nije tragedija! Tragedija je kad u pustinji zaboraviš da si hram Božji i da Duh Božji boravi u tebi!
Pustinja života je razdoblje duhovne suše, vrijeme koje ne mora trajati dugo ali koje se čini kao da traje čitavu vječnost. Ovo stanje je najčešće povezano s duhovnim rastom i pripremom za razdoblje službe. Naš Gospodin Isus je bio u pustinji. Nije otišao samovoljno već u poslušnosti Duhu Svetom: “Duh odvede Isusa u pustinju da ga đavao iskuša” (Mt 4,1).
Nakon pustinje u kojoj je proveo 40 dana u molitvi i postu, krenula je silna služba kojoj bi sigurno nešto nedostajalo da nije bilo tako radikalne pripreme. Duh Sveti i danas vodi Božje ljude u pustinju kako bi ih trenirao i obučio za ono što dolazi. Neki su svjesni toga da učenik nije iznad učitelja a neki nisu pa zato mrmljaju, traže od braće da mole za njih jer im je nesnosno, a od Duha da ih što prije izvuče iz toga. To je jedna krajnost. Druga je da neki ne razlikuju pustinju od vremenitog prokletstva koje traje i traje i nikako da završi dok pustinja traje kratko ali intenzivno. Posljedica takvog duhovnog daltonizma je da potrošeni i izmoreni zaboravljaju na Duha Svetoga i Njegovu silu, zaboravljaju i na Božju riječ kojom je Isus porazio sotonu. I zato ostaju u ‘pustinji’ koja to nije, pustinji koju im kao školu života Duh Sveti nikada nije namijenio.
Postoji dakle pustinja i ‘pustinja’. Pustinja izgrađuje a ‘pustinja’ zaustavlja Božje djelo. U oba slučaja vrijedi: Pustinja nije tragedija! Tragedija je kad u pustinji zaboraviš da si hram Božji i da Duh Božji boravi u tebi!
Autor: D.B.