Milošću Božjom obratio sam se vrlo rano, u 17. godini. Do tada, bio sam vrlo buntovan, slušao čudnu glazbu i na izvan bio drugačiji, kožna jakna, duga kosa itd. Bilo je to tako sve do vremena kad sam se počeo intenzivnije družiti s krizmanim kumom M.B. koji me uputio na Kaptol, na vjeronauk za mlade koji je vodio fra Zvjezdan Linić. Nakon samo četiri mjeseca od kako sam došao u zajednicu, na jednom seminaru predao sam život Isusu Kristu kad sam kleknuo i izrekao jednostavnu molitvu predanja. Uskoro sam doznao da samo četiri broja dalje na Kaptolu živi još jedan Božji čovjek – Tomislav Ivančić kojega su njegovi suradnici od milja zvali ‘Profesor’ ili ‘Prezbi’, skraćeno od prezbiter što znači starješina.
Ivančić je još od frankopanskih dana bio prezbiter zajednici mladih u koju je dolazio i moj kum M.B. Sve ove godine, na neki su način ostali povezani ali više kao braća. To je Prezbi dozvolio nekima, tu bliskost, spremnost poslušati Glas Božji ili savjet od braće laika za čije se dostojanstvo toliko zalagao. Evo kako je govorio o tom, često opterećenom a ponekad i napetom odnosu: „Klerici i laici doprinose svaki prema svom posebnom pozivu rastu Crkve i time spasu svijeta. Svaki mora priznati kompetenciju drugoga, tako da bi se gotovo trebalo govoriti o kolegijalitetu klerika i laika.” Jedna od najvećih stvari koju sam učio, upijao i vjerujem i naučio od ovog duhovnog diva je upravo to tko sam ja kao laik u Isusu Kristu i koje je moje poslanje u suvremenom svijetu. To otkrivenje, taj poziv danas živim upravo zahvaljujući Prezbiju kod kojega sam vrlo brzo počeo odlaziti u Selsku gdje je držao evangelizacijske susrete. Trajalo je to dvije tri godine tako, malo Kaptol malo Selska. Nisam bio jedini na toj relaciji, jednostavno, Zvjezdan i Prezbi bili su kompatibilni. Zvjezdan nam je otkivao silnu Božju ljubav, Prezbi nas je vodio u dubine i nove dimenzije crkvenosti i poslanja. Silno sam im obojici zahvalan. Tijekom vremena Zvjezdan mi je postajao sve više bratom, dozvolio mi je da budemo na ‘ti’, često bi me iznenadio kakvim meilom tipa: ‘Navijam za vas Bušići’, koji bi znao poslati u neko gluho doba noći. Prezbi je ostao ipak na pristojnoj profesorskoj distanci koja i nije bila tako ogromna od vremena kad mi je i bio mentor na KBF-u. Imali smo povremeno kontakte meilom, telefonom, sudjelovao mi je u jednom dokumentarcu itd. I nekako kao da smo uvijek nastavljali razgovor tamo gdje smo zadnji puta stali. Nije samo pričao, znao je i slušati a zadnji susret bio je sasvim neplaniran, ljetos kad sam se s prijateljem šetao centrom Zagreba. Vidno narušena zdravlja, bio je pun priča o evangelizaciji i hagioterapiji. Činilo mi se tada da neće još dugo biti među nama a na neki način, mislim da je i on sam slutio da kraj nije daleko. No ipak je bio dječački zanesen, oduševljen govoriti o Božjem djelu za koje je, vidjelo se, osjećao silnu odgovornost.
Što reći za kraj? Otišao je velikan Crkve u Hrvata, poznat nadaleko i izvan granica Lijepe Naše. Za njega će pred Božjim prijestoljem svjedočiti na tisuće i tisuće dotaknutih i promijenjenih života ubrojivši i moj. Obzirom da me Gospodin godinama preko njega hranio i izgrađivao, usuđujem ga uz kuma M.B. zvati mojim duhovnim ocem. U duhovnom smislu bio je tu kad je trebalo a to se ne zaboravlja.
Autor: Dražen Bušić