Još se sjećam ‘okusa’ koji sam imao nakon gledanja filma ‘Živ zakopan’, kojemu se cijela radnja odvijala u lijesu. Neki se Amerikanac našao u krivo vrijeme na krivom mjestu i postao žrtvom ucjene. Zapravo mi se na prvo gledanje film nije dopao ali na drugo, prilično. Okus? Da, kad razmišljam o tom filmu kao da su mi usta puna zemlje. Tip se na kraju nije izvukao iako je pokušao sve što je u toj situaciji mogao. A mogao je zapravo mnogo više od jadnika kojima su dijagnosticirali kliničku smrt kao konačnu, i, zapravo, žive ih zakopali.
Takvih slučajeva ima mnogo više nego što je općepoznato. Te bi osobe nastavile živjeti onoliko koliko je prestalo kisika u lijesu. Posljednji trenutci, sasvim sigurno, bili su jezoviti. To se može zaključiti na temelju onih slučajeva kad bi se nakon mnogo godina iz nekog razloga eshumirali posmrtni ostaci dotičnoga. Lijes bi iznutra bio izgreban a skelet zgrčen u položaju u kakvom nije bio kad je položen. Od poznatijih osoba to se otkrilo u slučaju Tome Kempenca, autora megapopularne knjige, zapravo najčitanije knjige svih vremena nakon Biblije – Nasljeduj Krista.
Za razliku od Krista, Toma i slični kojima se dogodilo da ih zapravo žive zakopaju, nisu najprije umrli pa uskrsnuli i nisu mogli učiniti ništa da izmijene svoju sudbinu, još kudikamo manje bez video mobitela pomoću kojega je s vanjskim svijetom bilo povezan Amer u spomenutom filmu. Možda ste primijetili da sam Krista u prošloj rečenici stavio s onu stranu života. Nije greška. Krist je u trenutku polaganja u grob bio fizički – MRTAV! Nije bio živ zakopan, nije bio privremeno klinički mrtav! S vremena na vrijeme javljaju se svakojake teorije kako bi umanjile Kristovu otkupiteljsku žrtvu. Krist je sukladno pismima morao umrijeti. Njegovo tijelo položeno u grob Josipa iz Arimateje bilo je tijelo mrtvog čovjeka. Sve rane koje su zadobivali raspeti na križu bile su smrtonosne (što dokazuje i Torinsko platno) pa je ova teorija, jednostavno, smiješna.
Krist je bio ubijen u tijelu ali obzirom da je istovremeno besmrtni Božji sin, duhom nije mogao umrijeti. Za vrijeme fizičke smrti, u Duhu je otišao među duše koje su živjele prije Njega da im navijesti Radosnu vijest. Uskrsnuo je treći dan kako je proročki navijestio. Što ćemo s ovom činjenicom? Svrstati je među druga „granična pitanja“ i odgurnuti od sebe kao nešto nejasno, nedokučivo? Sve, baš sve, u životu Isusa Krista bilo je drugačije. Na drugačiji je način bio začet nego svi drugi ljudi, činio je stvari koje nitko prije njega nije činio; liječio je ljude, činio čudesa, izgonio zloduhe… Logično je da niti odlazak s ovoga svijeta nije mogao biti potpuno isti kao kod drugih ljudi. U konačnici nije otišao tako da je fizički umro već tako da je četrdeseti dan nakon uskrsnuća uzašao u Nebo i dušom i tijelom. Sve to čini ga drugačijim, dovoljno drugačijim da svatko, bio on vjernik, ateist, agnostik, hindus, musliman ili newageovac, zastane i zapita se: Nije li on ipak ono što je tvrdio da je – sin Božji?
Nemam problem s odgovorom na ovo pitanje. Čudi me da bi bilo tko na svijetu mogao imati takav problem ali očito ga imaju mnogi koji za Boga ne mare, koji žive svoje male životiće ali s ogromnim egom pored kojega nema mjesta za ništa veće od njih ili jer su zaslijepljeni učenjem svojih religija i gurua. Kao da se nikada neće u zemlju vratiti? A što nakon toga, kuda će im otići duša? Biblija i Crkva uče: prvo pred sudište Božje a nakon toga u vječnost s Bogom ili u vječnu propast. Tako će biti, tako je objavljeno.
Članak iz knjige Dražena Bušića: APOKALIPSA – RAT ZA DUŠE, koja će biti objavljena USKORO!